Prije 55 godina gorski udari zaprijetili su da će sravniti staru gradsku jezgru Labina sa zemljom, a odluka o potpunom iseljavanju grada u zadnji je čas zamijenjena drugačijim planom
Prije 55 godina gorski udari, škopiji, kako pojavu zovu Labinjani, zaprijetili su starom gradu Labinu na brdu da će ga sravnati sa zemljom. Zbog poniranja donjih slojeva, povezani s intenzivnim iskopavanjem ugljena, teren se slijegao, ugrožavajući stabilnost povijesne jezgre grada.
Mnoge su se kuće srušile, nestale gradske četvrtu, u velikoj opasnosti bili su ljudi i veliko kulturno bogatstvo – palače i crkve. Donesena je čak i odluka o potpunom napuštanju grada, ali se od toga providonosno odustalo. Umjesto grada duhova, Labin je postao grad umjetnika.
Evo cijele štorije o škopijima u Labinu.
Snažan potres listopada 1971.
Poslije duge stanke, stari Labin ponovno je uzdrmao snažan potres početkom listopada 1971. godine. To je bio najsnažniji potres koji je pogodio to područje nakon onog iz 1966. godine (27. svibnja stari Labin u kratkom razmaku zatresla su tri iznimno jaka gorska udara; ovi prvi udari označili su početak najtežeg razdoblja za grad). Potresi i podrhtavanja tla u starom dijelu Labina bili su usko povezani s intenzivnim iskopavanjima ugljena u podzemlju Labinštine, koje su često uzrokovale tzv. gorske udare (u labinskoj cakavici škopijo) i slijeganje terena, ugrožavajući stabilnost povijesne jezgre grada.
Jama Labin prednjačila je u pojavi jakih gorskih udara, eksplozija, izazvane pogubnim zapaljenjem ugljene prašine i plina metana u kombinaciji sa zrakom, koja je bila karakteristična u procesima miniranja na radilištu, prouzročujući urušavanja i pad krovine. Problem s gorskim udarima evidentiran je već krajem 30-ih godina prošlog stoljeća za vrijeme talijanske uprave, kad se od ugljenokopa tražilo i očekivalo mnogo. Neplansko otkopavanje, svakako, ugrozilo je budućnost rudarskih radilišta.
Stari grad nesiguran za život
Ono što se događalo na ulicama najugroženijih četvrti Labina, poput starogradske jezgre, Sv. Katarine, Presike, Rogočane i Kapelice, dosezalo je razmjere katastrofe i životne ugroze.
Situacija je postala toliko opasna da je donijeta odluka o zabrani naseljavanja novih stanovnika u ovaj dio grada, a napravljen je i plan iseljavanja. U ovoj je fazi, od otprilike 250 kuća u starom gradu, iseljeno sedamdesetak kuća, urušilo se pedesetak, a daljnje je urušavanje prijetilo ostalim zgradama. Ukupno je trebalo preseliti oko 2.500 ljudi.
Tadašnji planovi vlasti predviđali su potpuno iseljavanje staroga grada i preseljenje svih stanovnika u novo naselje Kature u podnožju staroga grada. Odustalo se, ipak, od potpunog žrtvovanja starogradske jezgre te je počela dugotrajna građevinska sanacija i revitalizacija. Povijesna jezgra je sačuvana i pretvorena u današnji grad umjetnika.
Kolaps u Labinu zahtijevao je brzu reakciju vlasti i stručnjaka, što je dovelo i do apela Skupštine konzervatora Jugoslavije i pokretanja kompleksnog, dugogodišnjeg projekta injektiranja betona u podzemne rudarske hodnike kako bi se spriječilo potpuno poniranje i nestanak starog Labina.
Prestanak iskopavanja ugljena ispod brda
Složeni sanacijski projekti zaustavili su propadanje grada i zaustavili potpuno iseljavanje grada. Prvi i najvažniji korak bio je eliminacija uzroka katastrofe. Lokalne vlasti i stručnjaci postigli su dogovor s upravom rudnika o potpunom obustavljanju rudarskih radova u oknima koja su se nalazila izravno ispod povijesne jezgre. Time je spriječeno daljnje širenje podzemnih šupljina i zaustavljeni su novi gorski udari.
Obustava radova nije bilo dovoljno jer su postojeći prazni tuneli i dalje predstavljali opasnost od urušavanja terena. Inženjeri su proveli opsežan proces “likvidacije” i zapunjavanja starih rudarskih hodnika. U podzemne šupljine upumpavale su se goleme količine betona, kamenog agregata i drugih materijala kako bi se stvorio čvrsti podzemni oslonac koji će stabilizirati brdo na kojem Labin počiva.
Na površini, grad je izgledao kao veliko gradilište obavijeno skelama. Mnoge povijesne palače, stambene kuće i crkve imale su duboke pukotine na zidovima i stropovima.
Umjetnici spašavaju grad od demografske smrti
Najveći izazov nakon fizičkog spašavanja zidova bio je kako gradu vratiti život, s obzirom da je nekoliko stotina stanovnika već bilo iseljeno u novo naselje Kature. Umjesto da stari grad ostane prazna ljuštura, osmišljen je plan pretvaranja Labina u kulturno i umjetničko središte. Napušteni i sanirani prostori dodijeljeni su umjetnicima za njihove atelijere i galerije. Grad je počeo privlačiti slikare, kipare i intelektualce, što mu je dalo potpuno novi identitet i spasilo ga od demografske smrti.
Zahvaljujući ovom sveobuhvatnom pristupu – kombinaciji rudarskog inženjerstva, građevinske statike i vizionarskog urbanizma – Labin je izbjegao sudbinu grada duhova i postao jedan od najbolje očuvanih i najšarmantnijih akropola u Istri. (Slično se dogodilo Grožnjanu koji je 1965. godine službeno proglašen Gradom umjetnika).
Prvi umjetnici koji su „savili svoje gnijezdo“ u starom Labinu bili su mladi akademski umjetnici: Josip Diminić, Quintino Bassani, Renato Percan, Emil Bobanović Ćolić, Jasna Maretić Diminić, Eugen Kokot, Vera Kos Paliska, Karlo Paliska, Mate Čvrljak.
Oni osnivaju umjetničku grupu Labinski atelieri, koji će imati ogromnu ulogu u duhovnoj preobrazbi Labina. Prvu zajedničku izložbu imali su 1968. godine u Narodnom muzeju u Labinu.
Kako se grupa razvijala i širila utjecaj, Labinskim atelierima su se s vremenom priključili i drugi istaknuti umjetnici: Zdravko Milić, Vinko Šaina, Orlando Mohorović, Branimir Baković, Nada Pavlović Bađura, Flaviano Škopac, Ljerka Žingerlin. Počasni član skupine bio je i proslavljeni hrvatski kipar i dizajner stakla Raoul Goldoni. Skupina je pod ovim imenom aktivno djelovala i izlagala diljem tadašnje države i u inozemstvu sve do posljednjeg zajedničkog nastupa 1982. godine u Idriji.
Robert Buršić
#Labin #StariLabin #PovijestIstre #GradUmjetnika #Istra #Skopiji #LabinskiAtelieri #Zanimljivosti
