Od mletačko-austrijskih sukoba i sela Zamask, čijom je sredinom prolazila državna granica, do poslijeratnih podjela Istre i sudbina Funtanjana koji su pokušali pobjeći u Italiju. Robert Buršić donosi povijesni pregled istarskih kunfina i događaja koji su obilježili generacije.
Kratka povijest granica na istarskom poluotoku. MOĆNICI KUNFINE U ISTRI POVLAČILI ORUŽJEM, KRVLJU I ZA DIPLOMATSKIM STOLOM
Pitanje granica u Istri dugo se vuklo i nakon propasti Venecije, Habsburškog Carstva, Napoleona, Italije i Jugoslavije, doslovno sve do danas. U posljednjih nekoliko stoljeća granice na istarskom poluotoku doživjele su značajne promjene, posebno nakon propasti Mletačke Republike 1797. Istra je zbog prijepora oko teritorija Trsta poznata kao jedno od problematičnijih graničnih područja u Europi u poslijeratnom razdoblju.
Ulaskom Hrvatske u Schengen u Istri se ugasilo šest graničnih prijelaza: Kaštel, Plovanija, Požane, Jelovice, Slum i Sveta Lucija. Time je (valjda zauvijek) zaključena jedna napeta priča o istarskim granicama, kunfinima i međama, kako prema okruženju, tako i na samom Poluotoku. Ulazak u šengensku zonu bez graničnih kontrola jedno je od najvećih vidljivih postignuća Europske unije. Za sve dijelove Hrvatske ono je od životnog značenja, za Istru posebno.
Do Schengena Istra je prošla dug, pa i krvav put.
Pođimo redom.
MEĐA IZMEĐU MLETAČKE REPUBLIKE I DVOJNE MONARHIJE
U kasnom srednjem vijeku, usporedno s dovršavanjem mletačkog osvajanja većeg dijela Istre i zaokruživanjem državnog posjeda, uspostavljena je granica između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije. Mletački dio Istre nazivao se La Provincia dell’Istria (Pokrajina Istra). Austrijski posjed nazivao se Stato Arciducale (nadvojvodina država), Imperio (carsko područje), Contea di Pisino ili Contado di Pisino. Upravni centar mletačke Istre bio je Kopar. Kako nije bila uspostavljena jedinstvena vlast, Venecija postavlja posebnog kapetana s vojnom vlašću nad seoskim područjem Istre (pasenatico), koji je imao sjedište u Sv. Lovreču Pazenatičkom. Mletački vojni zapovjednik područja koje je graničilo s austrijskim posjedom imao je sjedište u utvrdi Rašpor na Ćićariji, a od početka 16. stoljeća u Buzetu.
Pazin je ostao središtem habsburškoga posjeda u Istri. Granica je pravno bila nedefinirana i problematična. Mletački podanici (Benečani, Markolini), jednako kao i oni austrijski (Kraljevci), jedni su drugima uništavali ljetinu, otimali stoku, palili stočarske stanove i upropaštavali oranice. Napetosti i katarze opstojali su stoljećima duž čitave mletačko-austrijske granične crte.
ZAMASK, SELO POLA MLETAČKO, POLA CARSKO
Spomenut ćemo neke granične posebnosti.
Na brdu Sv. Antuna (492 m), najvišem na području između Grimalde i Previža, nalaze se ruševine nekadašnje crkve, a tim je mjestom nekad prolazila mletačko-austrijska granica. Crkva je imala dva ulaza: jedan na mletačkoj, a drugi na austrijskoj strani. Granične kontroverzije odnosile su se i na selo Zamask koje je nekada čitavo bilo pod vlašću mletačkog podestata u Motovunu. Dio spora završen je 1535. podjelom sela na dva dijela, pa će se od tada ono u dokumentima tako i spominjati: Selo Zamask, pola mletačko i pola carsko (Villa di Zumesco, mezza Veneta, mezza Imperiale). Granična je crta doslovno prolazila polovicom sela: župna kuća nalazila se na motovunskoj (mletačkoj), a župna crkva na pazinskoj (austrijskoj) strani.
Raška dolina predstavljala je dio granične crte između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije u jugoistočnom dijelu Istre. Međašne su se oznake nalazile na južnoj strani područja Brseča, Kožljaka, Kršana i Šumbera, zatim su preko jugoistočnog dijela područja Pićna prelazile na istočni i južni dio područja Sutivanca te dalje u laganom luku s jugoistočne, južne i jugozapadne strane zaobilazile područje Žminja.
Južno od te crte nalazila su se mletačka mjesta Plomin, Sv. Nedelja, Sv. Martin i Labin (lijevo od rijeke Raše) te Gočan, Prnjani, Barban i Rakalj (desno od rijeke Raše). Takva politička granica bila je uspostavljena Tridentinskom mirovnom sentencijom iz 1535., ali se nije poklapala s onom crkvenom: austrijski Brseč, Kožljak, Kršan i Šumber pripadali su Pulskoj biskupiji, kao i mletački Plomin, Labin, Barban i Rakalj. Mletačko-austrijska granica rijekom Rašom zapravo je išla samo istočno od Sutivanca, iako su se mnoge sporne parcele nalazile i na širokom području oko nje. Dio sela Kožljaka i danas se zove Kunfin, kao spomen na nekadašnju državnu granicu.
AUSTRIJSKA JEDINSTVENA POKRAJINA
Granice potom u Istri crta Napoleon koji je mirom u Beču 1809. cjelokupan istarski prostor pripojio Ilirskim provincijama, a nakon njegova poraza 1813. Austrija iduće godine zauzima Istru i ustrojava jedinstvenu pokrajinu. Od 1861., za cara Franje Josipa I., Istra postaje austrijska pokrajina – markgrofovija, uz određenu decentralizaciju uprave i Pokrajinskim saborom u Poreču. Pula 1866. postaje glavnom lukom Austrijske carske mornarice.

Slijedila je Italija. Tajnim ugovorom potpisanim u Londonu travnja 1915. Italiji su za ulazak u rat na strani saveznika obećani južni Tirol, Istra zajedno s Trstom i Goricom te dio Dalmacije. Ugovorom u Rapallu 1920. Kraljevina SHS prepustila je Istru Italiji.
RATNI POBJEDNICI KROJE GRANICE
U krojenju novih granica značajan je proglas Narodnooslobodilačkog odbora Istre od 13. rujna 1943. o oslobođenju Istre i njezinu pripojenju Hrvatskoj. Sudbina Istre nakon završnih ratnih operacija u Drugom svjetskom rata prešla je u ruke i na stol pobjedničkih državnika (pobjednici pišu povijest). Diplomatske seanse bile su iscrpljujuće. U konačnici sudbina Istre zapečaćena je za zelenim stolom, srećom, ne i na bojišnici.
Pula je posljednji oslobođeni grad u Istri. Nakon borbi oko Labina i Pazina, 2. svibnja 1945. Pula je opkoljena postrojbama Jugoslavenske armije. Grad je oslobođen 5. svibnja, ali su se borbe na poluotoku Muzilu odužile sve do kapitulacije Njemačke 8. svibnja 1945.
Na osnovi Beogradskog sporazuma saveznici su 16. lipnja 1945. preuzeli okupacijsku vlast u Puli. Iz Pule će otići 16. rujna 1947. U gradu su već od 19. lipnja raspoređene postrojbe 167. (londonske) pješačke brigade 56. pješačke divizije, prekaljene u borbama u Italiji. Na prilazima gradu podignuti su granični punktovi. Treba se prisjetiti da je Mirovnim sporazumom, sklopljenim 9. lipnja 1945., Julijska krajina bila podijeljena na zone A i B, razdijeljene tzv. Morganovom linijom. Zona A, koja je uključivala Trst i Pulu, došla je pod Savezničku vojnu upravu, a Zona B, koja je obuhvaćala Rijeku i najveći dio Istre, pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije (VUJA). Pariškim mirovnim ugovorom od 10. ožujka 1947. ukinute su zone A i B i osnovana neovisna država STT. Da bi zavladao mir i riješili pitanje granica, trebalo je riješiti tzv. tršćansku krizu.

Kada su 8. listopada 1953. SAD i Velika Britanija najavile povlačenje svojih snaga i prepuštanje Zone A Italiji, uslijedile su demonstracije širom Jugoslavije, a duž granice raspoređena je vojska, jugo i talijanska. Novi pregovori donijeli su nova rješenja: 5. listopada 1954. Londonskim memorandumom ukinut je STT. Jugoslaviji je pripala Zona B te dio Zone A. Tako se cijelo hrvatsko područje Istre sjedinjuje s maticom zemljom Hrvatskom, zapadni obalni dio prvi put u povijesti. Konačna državna granica između Italije i Jugoslavije dogovorena je sporazumom u Osimu 10. studenoga 1975. Područje hrvatske Istre bilo je podijeljeno na sedam općina: Buje, Buzet, Labin, Pazin, Poreč, Pula i Rovinj.
Reformom iz 1993. u samostalnoj RH ukinute su velike općine iz socijalističkog razdoblja (Pula, Poreč, Rovinj, Pazin, Labin, Buzet, Buje) i uspostavljen sustav manjih gradova i općina. Nakon zakonskih izmjena (ponajviše 1997. i izdvajanja novih općina poput Fažane 2001. te Funtane i Tar-Vabrige 2006. godine), teritorijalni ustroj čini ukupno 41 jedinica lokalne samouprave: deset gradova i 31 općina.
KRVAV PUT BIJEGA U BOLJI ŽIVOT
Kada se spominju granice, Istra bilježi jedinstven fenomen: gotovo masovan bijeg 60-ih godina prošloga stoljeća preko jugogranice u Italiju. Prva stanica bio je Trst (Roditeljima je stizala kartulina: Tantti saluti da Trieste), a jedan od tridesetak sabirnih centara i logora (Centri Raccolta Profughi ) bio je bivši nacilogor S. Saba. Onima koji su uspješno stigli u Italiju (kopnom ili morem), Trst je bio samo prva postaja. Kasnije su prebacivani u velike sabirne logore diljem Italije, među kojima su najpoznatiji bili Bagnoli (kod Napulja), Capua, Fermo, Fraschette di Alatri i Latina.
Mnogi su Istrani, mladi ljudi, preko noći postali profugi.
A bijeg u bolji život bio je posut brojnim opasnostima. Dovoljno je reći da su naoružani graničari imali ovlasti pucati u bjegunce bez upozorenja. Onima koji su bili uhvaćeni pri bijegu, slijedila je zatvorska kazna i popravni dom (poznat onaj u Glini).
Novinar i publicist Marijan Milevoj u knjizi Labinade, pod naslovom Preko San Saba u bolji život, navodi kazivanje jednog Labinjana.
“Upravo sam bio završio srednju tehničku školu, a posla je bilo samo u rudniku, što mi nije bio nikakav izazov. Moja obitelj, kao i mnoge druge tada, nije živjela u obilju, čekala me još vojska, pa mi nije bilo teško odlučiti se za riskantan bijeg preko granice u Italiju. Nisam bio jedini koji sam tako razmišljao, nadajući se boljem životu u razvijenom i slobodnom svijetu. Uspjelo mi je to tek od treće, uz pomoć prijatelja koji je u tome imao iskustva. Dvaput prije toga završio sam u zatvoru. Tada je to bio veliki grijeh, prava izdaja domovine, pa smo uz zatvor prigodom uhićenja na jugoslavensko-talijanskoj granici dobili dobru porciju batina od tadašnjih vojnika. Bilo je i poniženja. Nije mi bilo lako ni kasnije u sabirnom logoru San Saba u Trstu, koji je poslije nas rasformiran. Za sitnicu se vraćalo u Jugoslaviju, što se nama Istranima događalo mnogo rjeđe nego ljudima iz ostalih dijelova zemlje i drugih država iz socijalističkog bloka”.
Zabilježili smo dva slučaja iz Funtane: prvi, i to tek pokušaj bijega 1949., i drugi, bijeg ribaricom Kit Ribarske zadruge Slavica.

SLUČAJ SEDMORICE FUNTANA (1)
Sedmorica Funtanjana 1949. optuženi su i robijali u Staroj Gradiški (od tri i pol do jedne godine, s prisilnim radom) zbog krivičnog djela protiv poretka. Bili su, naime, naumili s dvije barke na vesla ilegalno preko mora uteći u Italiju. Optuženi su da su trajno htjeli napustiti FNRJ, “a kod nas ima uslova za rad svih građana naše zemlje i to za sve ljepši, kulturniji i bogatiji život, dok u Italiji raste besposlica i poskupljuje život”. Optužnica je podebljana i time da su se optuženi u inozemstvu kanili povezati “s najcrnjom reakcijom”.
Sud je ustvrdio: “Težina društvene opasnosti optuženih i po njima izvršenog djela ogleda se pored ostalog i u tome da bi optuženi bjegstvom u inozemstvo mahom izbjegli obaveze služenja JA, a u inostranstvu bi se povezali sa nama neprijateljski raspoloženim krugovima radi razvijanja neprijateljske aktivnosti protiv naše zemlje i narodne vlasti”.
Sud je na kraju dodao svoje mišljenje da će osuđeni nakon odsluženja kazne biti „toliko popravljeni i preodgojeni da naše društvo neće trebati imati nikakove bojazni od istih, odnosno da će isti biti korisni našem novom socijalističkom društvu”. Presuda je zaključena uobičajenom mantrom, Smrt fašizmu – Sloboda narodu.
SLUČAJ SEDMORICE FUNTANJANA (2)
Glas Istre u travnju 1955. objavio je članak o neuspjelom bijegu sedmorice Funtanjana preko jugoslavenske granice (Iz Funtane, preko Venecije i Trsta -natrag u Funtanu). Nakon priprema, sedmorka je ukrala ribaricu Kit Ribarske zadruge Slavica i noću, 23. veljače 1955., zaplovila prema talijanskoj obali.
Idućeg dana u 10 sati našli su se na talijanskoj obali u blizini Chiogge. Otud su krenuli put Venecije gdje ih je talijanska policija zaustavila i zatvorila. U zatvoru su bili do 7. ožujka. „Hranjeni su vrlo slabo – svega jedan put na dan“. Iz Venecije odvezeni su vlakom u Trst. „U Trstu su ponovno predani kvesturi, 8. ožujka oko 15 sati u pratnji 14 karabinjera i 2 policajca predani su jugoslavenskim organima na bloku Fernetići blizu Sežane. Tako su ponovo, gotovo da nisu ni slutili, bili vraćeni u svoju domovinu iz koje su tako kukavički pobjegli“.
Kotarski sud u Poreču (pre)sudio im je za dva krivična djela: nedopušten prelazak preko državne granice i krađu ribarskog broda. Osuđeni su na kaznu zatvora od 16, 14, 11, 10, 7 i 4 mjeseca zatvora. Usto, sud je uputio predstavnika ribarske zadruge „na građansku parnicu za odštetni zahtjev, jer je spomenuta grupa ribarsku zadrugu u Funtani oštetila oduzimanjem ribarskog broda za 5,3 milijuna dinara, ne računajući ono što bi ribari od 23. veljače do danas bili ulovili“.
Glas Istre članak zaključuje: „Tako je s neuspjehom završio ovaj nepromišljen put grupice funtanjanskih omladinaca. Njihova sudbina neka posluži kao opomena svim onima koji se upuštaju u slične pothvate“.
Robert Buršić
#istraterramagica #Istra #PovijestIstre #Funtana #Zamask #IstarskiKunfini #PovijestFuntane #Trst #Porestina #RobertBursic





