Nakon što je nedavno potpisan ugovor o suradnji Grada Novigrada i Povijesnog i pomorskog muzeja Istre u Puli na projektu formiranja kulturno-povijesne zavičajne zbirke i njezine muzeološke prezentacije, za Sergia Gobba, kreatora ove bogate građe novigradskog Galleriona, to znači istovremeno kraj jedne ere, ali i početak nove, u kojoj će njegova zbirka, kako veli, dobiti svoj konačan status.
Radi se o materijalnoj i nematerijalnoj kolekciji koja čini stalni postav ove galerije u Novigradu, a priča bogatu povijest pomorstva i ratova na području Jadrana. Zbirka tako sadrži izložbeni dio posvećen povijesti austrougarske carske i kraljevske mornarice, inače veličinom druga u svijetu nakon mornaričke zbirke u bečkom Vojnom povijesnom muzeju. Osim toga, zbirka je posljednjih godina obogaćena i poviješću Drugog svjetskog rata na Jadranu i Mediteranu, te avio ratom nad Istrom i susjednim regijama. Potonje prikazuje što se događalo u tom periodu na istarskom nebu. Štoviše, priča nam Gobbo, upravo je kroz Bujštinu prolazio glavni koridor za zračno bombardiranje, pa je tako u Istri registrirano osamdesetak aviona koji su kroz nekoliko mjeseci pali na ovdašnje tlo. Nadalje, u Gallerionu stoji i vitrina sa, za sada malim, prikazom razvoja turizma, a u posljednje vrijeme sve se više „popunjava” i dio posvećen ribarstvu, pri čemu Gobbo ima dobru suradnju s lokalnim ribarima od kojih prikuplja brojne podatke.
„Ne zanima me kvantiteta već kvaliteta onoga što prikazujemo. Ono što u Gallerionu posjetitelji mogu vidjeti je ono što čini priču: malo vrijednih stvari koje čine moćne simbole povijesti, a važno je spoznati povijest jer je to baza na kojoj svi mi stojimo“, tvrdi Gobbo i dodaje kako se, unatoč otkupu njegove zbirke, nada daljnjoj suradnji i radu na razvoju Galleriona kojemu je posvetio velik dio svog života.
Naime, Gobbo se već više od trideset godina bori prikazati i približiti povijest svim generacijama, a njegova priča započinje još u dječačko doba kada je u rodnoj Izoli većinu svog vremena provodio među ribarima i mornarima.
„Svi mi mladi Izolani, a posebice moja obitelj na neki smo način „opsjednuti” morem”, našalio se naš sugovornik koji je, završivši studij fotografije i dizajna u Veneciji, aktivno radio na promicanju Jadrana, kojeg je pritom, pričajući s ribarima, sve više upoznavao. Upravo se u tom razdoblju u Gobbu javila ne samo žarka želja, već potreba za osnivanjem svoje sadašnje privatne zbirke.
„Uvidio sam kako je naše pomorstvo činilo puno veću priču od one prikazane u muzejima i to me je istovremeno pogodilo i razljutilo. Kako na talijanskoj strani, tako i kod nas, nedostajalo je priča koje bi dočarale veličinu Austro-Ugarske i ispričale priču tog raskošnog razdoblja tijekom kojeg se gotovo preko noći promijenio svijet – naši su pomorci napokon krenuli na put izvan Mediterana, gdje su imali priliku susresti se s drugim kulturama, te su se počeli graditi veliki, prekooceanski brodovi. Jednako se tako nije moglo pronaći ništa niti iz razdoblja Venecije, Drugog svjetskog rata…”, prepričava nam Sergio Gobbo.
Krenuo je tako od Izole put Dalmacije i dugogodišnjim trudom i radom prikupljao sve ono nepoznato i „stavljeno sa strane” jer, objašnjava, svaka nova vlast briše povijest one prethodne pa smo tako danas zatrpani lokalnim, manjim pričama čiji se nekadašnji opseg gubi.
Njegova se zbirka polako počela razvijati. U početku nešto sporije, što zbog nedostatka novaca, što zbog raznih nekorektnih razmjena, a zatim sve brže uz brojne poklone, suradnje i ostalog.
Njegova je prvotna zamisao bila otvoriti galeriju na lokacijama poput Izole, Pirana ili pak Pule, gdje je upravo u vrijeme Austro-Ugarske cvjetala brodogradnja, te za koju i dalje smatra kako bi, kao tadašnja strateška pozicija, trebala posjedovati stalnu zbirku od nekoliko tisuća kvadratnih metara, koja bi se neprestano nadopunjavala i gdje bi se posjetitelji mogli „topiti u povijesti”. Ipak, ne naišavši na „plodno tlo” i podršku, a čvrst u svome naumu, uporno je nastavio svoju potragu.
Napokon, uz podršku Grada Novigrada, 2007. godine u ovom pomorskom gradiću Gobbo formalno otvara svoj Gallerion, i to uz prisustvo Otta von Habsburga.
„Svaka čast Novigradu koji je prepoznao potrebu otvaranja takve galerije, ali je uistinu šteta da je Grad u tome sam, odnosno da iza svega ne stoji država, kao što je to slučaj kod drugih važnih europskih muzeja s kojima surađujem. Radi se o vrlo opsežnoj, teškoj priči koja je ujedno i međunarodna, pa mi je san da jednoga dana galerija postane međunarodnim pomorskim muzejem jer smo dužni prikazati povijest svih naroda koji su bili pod Austro-Ugarskom”, ističe ovaj zaljubljenik u povijest dodavši kako njegova generacija o svemu zna tek četvrtinu, a današnje ništa, i to treba promijeniti.
Za to učiniti na raspolaganju ima tek nešto manje od 300 četvornih metara izložbenog prostora, što nije dostatno. No, svatko tko se u njemu zatekne, zasigurno će ostati zapanjen blagom koje se ovdje krije: 400 velikih reprodukcija – maketa brodova podmornica i aviona, oružje poput mnogima zanimljivih mina, sto foto panoa, dokumenti i osobni predmeti časnika i mornara.
Ipak, ako pitate dosadašnjeg vlasnika, ono što zauzima posebnu priču u njegovu srcu je portret djeteta iz židovske obitelji. Portret je, prema priči koja nažalost nije dokazana, prodao onaj koji je obitelj izdao, te se htio riješiti i ostalog „smeća”, pod čime je podrazumijevao djetetove igračke, među kojima i ručno izrađen brod, točnije igračku admiralskog broda austrougarske mornarice Viribus Unitis, koji je, veli Gobbo, njegov biser kojeg silno voli i svakoga dana obilazi.
Važno je naglasiti kako je ovaj vrsni znalac, osim samostalnim istraživanjima, svoju zbirku uredio u suradnji s brojnim stručnjacima, među kojima izdvajamo profesoricu Dolores Mihelić Malbašić, mag. povijesti Bojana Horvata, mag. pov. Maria Werhasa, ravnatelja talijanskog muzeja „Museo della Guerra Bianca” Johna Cerutija, mag. turizma, profesora Tomija Brezoveca, povjesničara Zvonimira Freivogela, dipl. ing. Richarda Peršića, te brojnim stručnjacima pomorske povijesti s područja Slovenije, Austrije, Mađarske, Italije i Crne Gore. Suradnja nije izostala niti s određenim institucijama poput Vojnog muzeja MORH-a, protueksplozivnog odjela MUP-a, slovenskog vojnog muzeja „Pivka” i drugih.
No, izgleda kako će sada sva njegova materijalna i nematerijalna ostavština biti predana u ruke Grada koji iste otkupljuje, ali to nipošto ne znači kako je Gobbo, nakon toliko uloženog truda i godina, spreman u potpunosti okrenuti novi list u svome životu.
„Imam sedamdeset godina i uvijek govorim kako će zadnja faza u mome životu biti meditacija, no do toga još nisam došao”, sa smiješkom nam govori Gobbo, te navodi što očekuje od novoostvarene suradnje Grada Novigrada i Povijesnog i pomorskog muzeja Istre u Puli vezano uz njegov projekt koji već godinama uživa izvanrednu međunarodnu pozornost:
„Iskreno se nadam kako će se iz ovoga izroditi nešto ozbiljno, odnosno kako će zbirka zasluženo uživati neki viši status jer bez njega ona neće imati smisla. Vjerujem kako će se Grad potruditi napraviti nešto posebno jer su zaista pokazali volju za tim, te se ujedno nadam kako se s Gallerionom neću morati zauvijek pozdraviti.”
Puno je još rada i prostora za napredak, kao što to biva kod svih većih projekata, no sigurni smo kako će se na kraju puta sve isplatiti, te kako će Novigrađani i njihovi gosti prilikom posjete novog muzeja izići bogatiji za brojna saznanja o povijesti ovih prostora, opčarani i zaneseni pričama koje posjet Gallerionu čine posebnim doživljajem.
Tekst Aleta BRATTONI
Foto Arhiv Sergija GOBBA
