Donosimo još jednu priču s bloga HelloIstria :
Kako samo godine lete. Proletjelo nam je u trenu cijelo 20. stoljeće i čovjek ne bi vjerovao, ali danas, 2. ožujka 2021., Labinska republika već već slavi stoti rođendan. Nekad se te godine čine tako blizu, a nekad tako daleko. Zadnjih mjesec dana nekako sam vezana uz temu Labinska republika i puno o njoj razmišljam. Obišla sam i nekoliko lokaliteta koji se vezuju uz rudarski život na našoj Labinštini, ali i pogledala stare fotografije koji se dotiču jedne od najvećih buna rudara u Istri, a povjesničari to obilježavaju kao prvi otpor fašizmu zajedno s Proštinskom bunom. Nema ih puno. Zapravo uspjela sam pronaći samo jednu koju mi je ustupio tamošnji Narodni muzej Labin. Kako bi rekli moji sugovornici, nije tada bilo medija koji su pratili bunu. I nije bilo vremena za fotografije. Ljudi su se krvnički borili za svoja radnička prava.
Pokušavam ući u srž života rudara tog vremena, pokušavam shvatiti na koji su način živjeli i koliko je sto godina primijenilo sliku ovog dijela Istre. A primijenilo je uvelike. Labin i Labinština odavno nisu ono što su bili te sada stvarno već davne 1921. godine kada je Istrom upravljala Italija, kada su jačali kako fašistički, tako i socijalistički pokret.
Radničko nezadovoljstvo
Štrajkovi su tada počeli biti svakodnevnica. Neimaština u poslijeraću bila je podloga za veliko radničko nezadovoljstvo. Čitam iz brojnih izvora da je mjesečni prihod u to vrijeme za osam sati rada dnevno bio oko 20 lira i manje. S tom se plaćom jedva živjelo, pogotovo oni koji su imali obitelji. Plaća je išla na stan i plaćanje dugova i kredita. A posla je bilo sve više. A i uprava rudnika je prema rudarima bila nemilosrdna – otpuštala ih je i za najmanju pogrešku.
Kako je to izgledalo tog 2. ožujka i koji je bio okidač za pobunu koja je dugo tinjala u “kovarima”? Za sve je “kriv” glasni sindikalist Ivan Giovanni Pippan koji je potkraj veljače 1921. išao u Trst na razgovor sa socijalističkim vođama i sindikalistima te predstavnicima ugljenokopnog društva „Arsia“ vezano za teške i slabo plaćene poslove labinskih rudara. Na povratku u Labin stao je u Pazinu na željezničkom kolodvoru. I tu se dogodio veliki obrat. Pretukli su ga fašisti. Bilo je to 1. ožujka 1921. godine. Vijest se brzo proširila po Labinu i već drugi dan radnici su “pukli”. Taj su napad smatrali napadom na cijeli radnički pokret.
Labinska republika
Između 12.30 i 13.20 sati rudari su krenuli u opći štrajk. Zauzeli su sve rudnike i preuzeli rudarsku opremu, a u štrajku je na tom samom početku bilo oko 2.000 rudara kojima su se pridružili čak i seljaci. Po gradu i okolici je bilo svega. Štrajkaši su izvjesili crvene barjake sa srpom i čekićem na sindikalni dom, a kasnije su crvene zastave visile i s kuća, istukli su fašiste u lokalnom fašističkom klubu, svrgnuli vlasnike rudnika i proizvodnju preuzeli na sebe.
U tih su mjesec dana izvadili jedan brod ugljena koji im nikad nije bio plaćen. Pobunom je upravljao organizirani komitet rudara sa središtem u Vinežu, a kasnije su osnovani komiteti po svakom selu. Rudari su se naoružavali tako što su od stanovništva tražili da predaju svo oružje koje imaju, a na strateške točke su stavljali mine da se zaštite. Mjesec dana uspjeli su održati svoju republiku koja se nazvala Labinska republika. Ona u povijesti nikad neće biti zaboravljena. Kao ni u kolektivnoj memoriji Labinjana koji danas s nostalgijom gledaju na svoju rudarsku prošlost iako su rudnici odavno zatvorili svoja vrata.
Kako je sve završilo? Krvavo. Baš kako je i počelo, no ovaj put s ljudskim žrtvama. Dvojica su poginula na barikadama, a još su trojica preminula kasnije u bolnici i zatvoru od ozljeda koje su dobili. Bilo je to 8. travnja, a do sukoba je došlo kraj rudnika na Štrmcu. Tamo su od posljedica ranjavanja na barikadama život ostavili Slovenac Maksimilijan Ortar i Adalbert Sykora iz Čehoslovačke. Oni se i spominju na spomen-ploči koja je podignuta njima u čast, sada kod dječjeg igrališta u mjestu koje je prije 100 godina bilo poprište krvavog gušenje jednomjesečne radničke bune u kojoj je sudjelovalo oko 600 rudara.
Talijanski vojnici
Gušenje bune dugo je planirano i počelo je oko 10.30 sati tog proljetnog jutra. Talijanski vojnici sa strojnicama pokazali su svoju snagu i „okupirali“ područje oko rudnika. Svjedočeno je i da su u pomoć vojsci tog krvavog dana došle i skupine fašista iz Pazina. I onda je počelo. Pucnjava, borba, graja, ludilo. Do 14 sati trajali su okršaji na barikadama pored rudnika i rudarskih baraka koji su pokazivali bijedu tadašnjeg života tih podzemnih radnika i njihovih obitelji.
Za poginulog 36-godišnjeg Maksimilijana, zvanog Mas i 29-godišnjeg Adalberta iz Piseka vlasti su nakon njihove pogibelji rekle da su bili jedni od najglasnijih rudara te da su pokušali baciti bombu na vojnike, dok drugi izvori kažu da su čak i mučeni. Potvrđivali su to činjenicom da su jednom od njih dvojice ruke bile slomljene. No, nažalost nisu oni jedini izgubili život u ovoj buni. Puno je bilo i ranjenih. Od posljedica ranjavanja nekoliko dana nakon bitke kod Štrmca u pulskoj bolnici preminuo je Franjo Margan. Svjedoci su tada govorili da je u pulsku bolnicu prevezen kamionom – prljav i poput zvijeri.
Hapšenja i mučenja
I onda su se rudari povukli, prihvatili poraz nakon mjesec dana otpora. Predali su se, bili su uhapšeni, odvedeni u zatvore u Pulu i Rovinj – njih 40. Bili su maltretirani. Još su dvojica naknadno zbog rana zadobivenih u borbi umrli u ćeliji – Mato Poldrugovac i Johan Mikac, iako se govorilo da su umrli i zbog mučenja kojima su bili podvrgnuti. Zanimljivo je da su rudari nakon suđenja pravomoćno oslobođeni optužbi nasilne pobune, javnog nasilja, opasnog rukovanja eksplozivima i držanja vatrenog oružja bez prava tužiteljstva na žalbu.
Cijeli članak pročitajte na blogu HelloIstria klikom na ovaj link
