Amel Dizdarević, šesterostruki prvak Hrvatske u kickboxingu, koji je čak dva puta proglašen najsportašem Grada Poreča i hrvatski reprezentativac, nastavlja nizati uspjehe. Amel je protekle subote još jednom obranio titulu državnog prvaka i plasirao se na Svjetsko prvenstvo koje će se održati u listopadu u Sarajevu. Pred njim su mjeseci napornih treninga i priprema, ali i velika želja za najvažnijom titulom u karijeri – onom svjetskog prvaka!
Proteklog vikenda održano je prvenstvo Hrvatske u K1 disciplini, gdje je ovaj 23-togodišnji Porečan u fantastičnoj i neizvjesnoj borbi do samoga kraja savladao dobro mu poznatog protivnika iz kluba Pit Bull Split, Muhameta Deskaja, koji nije poražen već duzi niz godina na našim prostorima. Deskaj je viceprvak Europe i osvajač bronce sa svjetskih igara! Amel je već dva finala na državnim prvenstvima gubio od njega, ali ovoga je puta zaista pustio srce u ringu i uz sjajnu taktiku pobijedio i obranio titulu prvaka hrvatske u kategoriji do 67 kilograma, objavio je s ponosom njegov Kickboxing club “King” Poreč.
Koliko se godina baviš ovim sportom?
-Kickboxingom sam se počeo baviti kao dijete s nepunih 10 godina. Moje prvo natjecanje bilo je u kategoriji do 28 kilograma u dječjim uzrastima. Otac se bavio karateom, stoga me nagovarao na karate, ali ja se nisam vidio u tome, jer mi je to, možda, bilo preblago. Kao i svako dijete probao sam mnoge sportove. Jednom me jedan susjed pozvao sa sobom na kickboxing i to je bila ljubav na prvi pogled. Uzor mi je oduvijek bio moj trener Leonardo Komšić koji iza sebe ima veliki broj mečeva i titula prvaka.
Koji su tvoji najznačajniji uspjesi i osvojene titule/medalje?
-Godine 2013. i 2014. bio sam juniorski prvak države i hrvatski juniorski reprezentativac. Nakon što sam napunio 18 godina prešao sam među seniore, gdje su me čekali puno ozbiljniji, iskusniji i stariji borci s kojima sam se trebao boriti. Zatim sam 2015. poražen u finalu i ostao bez titule prvaka. Ubacio sam se tad u veću brzinu, pojačao treninge i posložio si neke stvari u glavi i fizički sazreo. Već 2016. postao sam seniorski prvak hrvatske u K1 disciplini i tu titulu uspijevam braniti već treću godinu za redom. Osim toga osvajao sam i međunarodne turnire. Izdvojio bih Croatia Open 2017. kada sam bio proglašen najboljim borcem turnira, dva puta sam osvajač europskog kupa gdje sam pobjeđivao prvaka Turske, Poljske i Italije. Imam i dvije profesionalne borbe i dvije pobjede.
U kojim se kategorijama boriš i kakvi su ti protivnici?
-Borim se u takozvanim tvrdim ringovnim disciplinama, koje su i najteže i najzahtjevnije u ovom sportu. K1 disciplina, u kojoj sam prvak, kraljevska je disciplina kickboxinga, u kojima su dozvoljeni svi udarci nogama, rukama i koljenom. U mojoj kategoriji do 67 kilograma slobodno mogu reći da je najveća konkurencija – i po broju i po kvaliteti boraca.
Koliko treniraš, gdje, tko ti je trener, a tko menadžer?
-U fazi priprema treniram svaki dan po dva puta, s jednim danom odmora u tjednu. A kad se ne pripremam za borbe, četiri puta tjedno treniram. Treniram u svom klubu u kojem sam doslovno odrastao, a to je klub King pod vodstvom trenera Leonarda Komšića, koji je ujedno i menadžer i osoba za koje se sve pita u vezi mene i mojih nastupa.
Svjetsko prvenstvo je u listopadu – kako ćeš se pripremati i koje su tvoje želje i planovi?
-Sredinom listopada u sklopu reprezentacije nastupit ću na tom najvažnijem i najvećem natjecanju u našem sportu. Prije dvije godine, kada sam nastupao u Budimpešti, medalja mi je izmakla za dlaku. Pobijedio sam prvaka Grčke i u borbi za medalju u četvrtfinalnom meču protiv prvaka Bjelorusije, suci su me teško oštetili. Naime, u borbi u kojoj sam bio puno bolji, sudačka odluka je bila da je on pobjednik tko zna iz kakvih razloga, ali evo – već ove godine izborio sam se da ponovno nastupam na svjetskom prvenstvu i osvojim medalju koja bi mi bila najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri.
Bit će to pakleno vruće ljeto u kojem ću sa svojim trenerom proliti puno krvi, znoja i suza da bih se popeo na sam svjetski vrh.
Cro Cop je prestao s borbama tek nedavno, s 43 godine – planiraš li ti boriti se tako dugo?
-Borit ću se do kad god budem imao ovakvu volju, želju i motivaciju. Do kada god me to bude činilo sretnim i, naravno, do kada me zdravlje bude služilo, budući da u ovom sportu svaka borba može donijeti ozljedu zbog koje se može završiti karijera.
Može li se živjeti od kickboxinga?
-Nažalost, u ovom sportu novca nema, tako da je to samo ljubav, sport u koji sam se zaljubio i zavolio ga. Kada bih uzeo medalju na svjetskom prvenstvu, dobio bih sportsku stipendiju, a od profesionalnih borbi, da bih mogao živjeti, morao bih imati bar dva meča mjesečno, što je nemoguće izdržati fizički. A niti nemamo toliko organizacija i priredbi koje bi to omogućile.
Čime se onda baviš da zaradiš?
-Ljeti radim u turizmu kao sezonac, da bih se po zimi stigao sto posto posvetiti treninzima, pripremama i borbama.
Imaš li vremena i za druge stvari?
-Uz dobro isplaniran dan sve se stigne. Kad prođu važna natjecanja, uvijek imam vremena odmoriti i otputovati negdje i provoditi vrijeme s obitelji i prijateljima..
Koje su tvoje ambicije? Ostati u Poreču u tvom matičnom klubu, otići u inozemstvo… ?
Moja najveća želja jest na svjetskom prvenstvu popeti se na postolje, naravno ono najviše. Želim postati najbolji na svijetu i trenutno to mi je jedina želja koju sam si zacrtao i ne razmišljam o nikakvim drugim. Za sada sam tu, a kada to ostvarim, za dalje ćemo vidjeti.
