in

Marinela Dropulić Ružić: Biti ili ne biti u turizmu – kako odlučiti

Nakon niza pitanja za poticaj na unutarnji dijalog o vlastitoj profesionalnoj esenciji te vezi iste s turizmom, u ovoj kolumni govorim zašto nam je teško donijeti odluke o promjeni karijere, tko na njih utječe te tko ima zadnju riječ u toj priči.

Vrijedi još jednom ponoviti da se u procesu traženja svoje profesionalne definicije ne trebamo puno oslanjati ni na državu, ni na poslodavce ni na školstvo. Ne zbog kritike koja bi sama sebi bila svrha, već zato što nikome nije dovoljno važno koliko je nama samima da budemo zadovoljni, motivirani i angažirani. Ili bi trebalo biti. Financijski gledano za „brigu“ o mladima i promociji (turističke) struke na godišnjoj razini se izdvaja 52 puta manje u usporedbi s nekim drugih turističkim „brigama“ ili nazovimo ih; prioritetima. Detaljnije o tome uskoro.

E sad, ako u državi, poslodavcima i školstvu ne možemo baš pronaći podršku u otkrivanju vlastitog profesionalnog identiteta, pitanje je kako možemo sami sebi pomoći? I koje odluke trebamo donijeti? I ima li tu nekog provjerenog recepta? Upute? Jednadžbe? E, da postoji univerzalno rješenje, ovom planetom bi hodali samo zadovoljni ljudi s velikim MERAKI kapitalom. Podsjetimo se, MERAKI je strast, dio vlastite esencije koju dajete u ono što radite. I na veliku radost, u hrvatskom turizmu imamo velikane s takvim kapitalom. Djelatnici, menadžeri, poslodavci, konzultanti, profesori, javni službenici, znanstvenici  i novinari koji turizam čine boljim sustavom. Detaljnije i o njima uskoro.

Ovdje su u fokusu oni koji su „zalutali“ u turizam. Koji ne vole turizam. Koji ne vole svoje radno mjesto. Ni organizaciju. Ni goste. Koji su umorni od turizma. Koji ne žele više imati veze s turizmom. I oni koji žele ostati u turizmu, ali ne na isti način. Fokus je na procesima koje prolaze u svojim glavama. I na osvješćivanju da je akcija ključ svakog uspjeha (Pablo Picasso), pa tako i u pronalasku vlastite profesionalne definicije.

Kao znanstvenik često čujem da teorije ničemu ne služe, ali istina je voda duboka. Iako sam zagovornik praktične demonstracije moram naglasiti da nas teorije uče i usmjeravaju. Njihova vrijednost je u tome što su ih mnogi prije nas testirali u različitim varijantama i potvrdili njihovu ispravnost, međutim odlučivanje na temelju tih spoznaja (evidence based management) tek treba uvesti u našu poslovnu praksu. Demonstrirajmo to na primjeru našeg direktora marketinga i prodaje koji shvaća da ga turizam troši i da ipak nije njegova ultimativna strast. Teorije razvoja karijere govore da bi trebao biti sposoban odgovoriti potrebama različitih radnih mjesta i prilagoditi se zahtjevima poslodavca, da su ravnoteža, autentičnost i izazovi njegovi najvažniji motivatori i da će odluku o promijeni karijere donijeti drukčije u odnosu na kolegicu s kojom radi, te da će se najbolje osjećati kad mu novi posao dozvoljava da bude ono što zapravo jest njegov identitet.

Zaključak 1. Znanstvene spoznaje i iskustva drugih mogu nam dati smjer, ali ne daju sve odgovore.

Iako živimo u trenutku u kojem se paušalno zaključuje „da mladi imaju visoka očekivanja“, da „više nitko ne traži stalan posao“, važno je znati da ni domaća ni strana istraživanja ne potvrđuju ove teze. Ove znanstvene studije zapravo demistificiraju „stabilnost posla“ u uvjetima globalizacije i tehnološkog razvoja zaključujući da je i danas kao i prije 30 godina, ljudima i dalje važno imati stabilan posao i da se nisu dogodile neke značajnije promjene u „radnom“ ponašanju. Zapaženo je da muškarci ostaju nešto kraće na određenom poslu ali i dalje je važan osjećaj sigurnosti koji donosi određeni posao/karijera. U prilog tome govori i recentno istraživanje  provedeno u tri različita vremenska razdoblja na uzorku 465 djelatnika prema kojem se 66% ispitanika nada sigurnoj i stabilnoj karijeri kod jednog poslodavca.

U većini europskih zemalja ljudi u prosjeku rade 10 godina za istog poslodavca, a procjene hrvatskog HZZ-a su da će mladi koji ulaze na tržište rada u prosjeku 4 puta mijenjati posao što je tri puta manje u odnosu na prosječnog Amerikanca.

Zaključak 2. Sigurnost posla je (međugeneracijski) dominantna vrijednost. Osvijestite iz kojih sve vrijednosti (obitelj, novac, vjera, sloboda, avantura, društveni status i sl.) definirate ono što radite ili bi željeli raditi? Naš kolega potvrđuje ove procjene ali ukazuje i na nešto još važnije; tradicionalne vrijednosti kojima je vođeno naše društvo reflektiraju se i na „radno ponašanje“. I taj društveni okvir, željeli mi to ili ne, daje oblik našem osobnom sustavu vrijednosti. Jer jasno je, da smo rođeni u Indiji, Tibetu ili Kini da bi naš poredak vrijednosti bio drukčiji od ovog iz kojeg trenutačno poizlaze sve naše reakcije, odluke i akcije!?

Kad se ovom mladom direktoru ukaže prilika za promjenom posla, na odluku će znato utjecati njegova procjena u kojoj mjeri su mu vještine, interesi i vrijednosti usklađeni sa zahtjevima tog novog posla/karijere. Dakle, odlične analitičke i prodajne vještine + preferencije za putovanjima (interes) + ravnoteža, finacijska sloboda i avanturizam (vrijednosti) temelji su na kojima će naš kolega tražiti nove poslove i donositi odluke o njima, a da možda toga nije ni svjestan!

Sada imamo i dokaz da na naše odluke u velikoj mjeri utječu oni koju su nam najbliži; roditelji, braće/sestre, prijatelji i partneri. Stoga bi našem Milenijalcu u procesu promijene posla vrijedno bilo osvijestiti tko i kakav utjecaj eventualno ima na njegove odluke. Ne zaboravimo da svatko ima svoj sustav vrijednosti i iz te pozicije odlučuje i djeluje. Važno je naglasiti da će se u posebnim raspravama naći sa suprotnim spolom jer one proizlaze iz različitog shvaćanja posla/karijere te različitog načina donošenja odluka između muškaraca i žena. Dok će i njemu i partnerici u početnim fazama karijere biti važni izazovi, s vremenom žene svoje odluke vežu za obiteljsku ravnotežu i često se tek u kasnijim fazama karijere posvećuju otkrivanju svog profesionalnog identiteta.

Zaključak 3. Način na koji vrednujete svoje vještine, snage i potencijale može biti ograničavajući faktor u pronalasku profesionalne strasti. Kao i uvjerenja bližnjih. Revidirajte svoje procjene uz podršku stručnjaka!

Ako od našeg kolege čujete da se „slučajno tamo zaposlio/la“, „da je turizam jednostavno njega našao“ i sl., sada znamo da mu se dogodila tzv. „planirana slučajnost“  koja se po shvaćanjima znanstvenika u velikoj mjeri oslanja na intuiciju (ili sreću). Ovo je vrlo važna spoznaja svima koji žele razumjeti svoju profesionalnu esenciju jer iako toga nismo svjesni odluke o karijeri/poslu često temeljimo na nekim prijašnjim aktivnostima i događajima. Za ovog mladog čovjeka ključna su bila dva događaja; to što je iz sezonu u sezonu, kao klinac, na rivi turistima prodavao školjke koje bi sam izronio gdje je spontano zavolio i turizam te kad je jednu sezonu odradio u očevoj tvornici galanterije pri čemu je spoznao što nikako ne želi raditi.

Marinela Dropulić Ružić
Autor: © Marinela Dropulić Ružić
FOTOGALERIJA: Aktivni weekend za Judo Klub Istru

FOTOGALERIJA: Aktivni weekend za Judo Klub Istru

Ukrali mu auto na sajmu pršuta u Tinjanu

Ukrali mu auto na sajmu pršuta u Tinjanu