Ovog tjedna donosimo novu reportažu s bloga HelloIstria. Ovog puta priča je iz Tara i njegove okolice:
Krenula sam na ovu rutu bez ikakvih očekivanja. Jedino sam znala da želim biti na svježem zraku, da mi staza bude većinom ravna, da budem uz more i da škicnem neke dijelove Istre koje dosad nisam vidjela. Zato sam si već odavno u mobitel ucrtala rutu oko mjesta Tar kraj Poreča. Mjesto je to koje se nalazi na maloj uzvisini između Poreča i Novigrada, i nije da me je opčinilo svojom ljepotom i graditeljskom baštinom, iako ima nekoliko zanimljivih znamenitosti. Htjela sam u Tar i oko njega zbog njegovih lučica i uvala – Santa Marine i Tarske vale, ali i velikih maslinika koje se protežu preko puta njih.
Netipične uvale i luke
To su po meni skroz netipične uvale i luke za zapadnu obalu Istre. Totalno nas vraćaju u prošlost, jer nisu betonizirane ni komericializirane. Iste su desetljećima i to je ona njihova čar koja me davno privukla da dođem ponovno, ali ovaj put na bicikli te da upijem taj miris mora u gotovo netaknutoj prirodi. Ove su dvije lučice tim više zanimljive jer se između njih nalazi jedan od najboljih i najvećih kampova u Hrvatskoj – Lanterna gdje ljeti bude i više od 10 tisuća ljudi. S jedne strane imate veliki mir i tišinu, a s druge pravu košnicu.
Naša ruta je započela u Červar-Portu gdje sam bila po prvi put. Zbog toga sam na neki način ostala i šokirana jer je to mjesto pravi primjer arhitekture iz doba socijalizma koja jednostavno nije zaživjela s okolinom. Možda je u doba svoje gradnje bilo to moderno mjesto, međutim danas je to nažalost pravo ruglo apartmanizacije. Koja uzalud potrošena zemlja, i to na jednoj od najljepših lokacija – usred velike i bogate šume hrasta medunca koja očarava. I ne samo to, oko porta, pa do lučice Santa Marine ispod Vabrige nalazi se i čitav niz arheoloških antičkih nalazišta uz samo more. Na prve nailazimo odmah čim smo krenule iz Červar-Porta prema Santa Marini uz samu obalu.
Uz obalu i arheološke iskopine vrlo brzo dolazimo do lučice Santa Marina koja se nalazi ispod mjesta Vabriga. Prije nego smo stigle do male luke s nekoliko ribarskih brodica te kafića i konoba na samom moru, ponovno nailazimo na arheologiju. Ona nas prati čitavim putem. Samo ne kroz kamp Lanternu od kuda puca predivan pogled na Novigrad. Šteta oblačnog vremena. Mjesto gdje ljetuje na tisuće kampista, sada je pusto, rezervirano samo za nas. Lagano uz šalu prelazimo ovaj ravni dio sve do Tarske vale.
A onda pred nama Antenal, most koji na ušću rijeke Mirne povezuje Poreštinu i Bujštinu.
Ribarenje na ovom području ima dugu i bogatu povijest, a dokumenti, koji govore o pravu na izlov ribe porečkih biskupa, su to zauvijek zapečatili. Lovilo se na način da se mrežama zatvorio zaljev, a onda bi se one vukle prema kraju.
Cipli i Tarska vala
Najbolji bi bio ulov brancina i cipli koji bi dolazili na ušće Mirne budući da se ovdje miješa slatka i slana voda. Čitam da je nekada izlov cipli trajao i po 15 dana, a da bi u tome sudjelovali svi mještani Tara i okolice.
Veliki planovi
No, mene više fascinira stari kaštel iz druge polovice 19. stoljeća koji je sagrađen na temeljima ranije palače iz 18. stoljeća. Velika je to i reprezentativna gospodarsko-stambena zgrada, upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, koja se danas koristi samo u jednom dijelu te čeka bolje dane. Nekada je bila u vlasništvu u obitelji Rogović, Čemerić, De Freschi i Hausbrandt, a nakon drugog svjetskog rata je nacionalizirana.
Općina Tar s tom zgradom ima velike planove. Kako je ovaj kraj bogat maslinama i izvrsnim maslinovim uljem, a i na obali je još u antičko doba bila uljara, ovaj bi prostor u budućnosti trebao postati Ekomuzej maslinovog ulja na četiri etaže. U prizemlju će biti prijamni prostor za posjetitelje te restoran, caffe bar i suvenirnica. Upravo ovo bi trebalo biti mjesto gdje ćete jednog dana doći i saznati sve o povijesti mjesta Tar i okolice, same zgrade, ali i gastronomije te poljoprivrede koja čini okosnicu razvoja mjesta uz turizam.
Bit će svojevrsni nastavak dva druga javna projekta koji su vezani za maslinovo ulje, ali i vina tarskog kraja – La Botegu i Kuću tradicijske gastronomije. Naime, upravo zahvaljujući izvozu vina i ulja Tar se u 18. i 19. stoljeću naglo obogatio. Oba su hrama enogastronomije uređena u starim kamenim zgradama i otvorene su svaki dan – zimi i ljeti. Zato nam je njihova terasa bila idealna za ispijanje kavice.
No, ipak nismo mogle proći bez dobrog vina, i to misnog Porečko pulske biskupije. Ne bismo mi se toga ni bile sjetile, da nam čitavu priču o Kući tradicijske gastronomije nije ispričao elokventni konobar i sommelier Edi Brčić koji je niz godina radio u Valamaru. Iskustva i znanja ima toliko da ga je gušt slušati. Odmah nam je izložio filozofiju Kuće gastronomije.
Cijelu reportažu pročitajte na www.helloistria.com.
