Danas su istarski tartufi među najpoznatijim gastronomskim proizvodima našeg poluotoka, no malo je poznato da je njihov organizirani otkup i izvoz započeo još tridesetih godina prošlog stoljeća. Jedna od ključnih osoba te priče bila je Barbara Hütterott, poduzetnica iz ugledne rovinjske obitelji, čiji je život završio pod nerazjašnjenim okolnostima neposredno nakon Drugoga svjetskog rata.
U vrijeme kada su tartufi za mnoge stanovnike unutrašnjosti Istre bili tek neobične podzemne gljive, Barbara Hütterott prepoznala je njihovu tržišnu vrijednost. U Livadama je 1933. godine sudjelovala u osnivanju prve istarske tvrtke za istraživanje, pronalaženje i izvoz tartufa.
Tvrtka Azienda del Tartufo – Sella, Hütterott and C. Levade osnovana je u suradnji s Massimom Sellom, tadašnjim direktorom rovinjskog Instituta za biologiju mora, te Carlom Testonijem i Pietrom Giovannellijem iz Pule.
Od „krumpira koji smrde” do skupocjene delicije
Godinu dana prije osnivanja tvrtke Massimo Sella objavio je studiju o istarskom bijelom tartufu, u kojoj je opisao nalazišta u dolini Pazinčice, na području Cerovlja, Gologorice, Roča, Huma i Buzeta te u dolini Mirne i Motovunskoj šumi.
Prema zapisima iz tog vremena, lokalni stanovnici poznavali su tartufe po izgledu i mirisu, ali uglavnom nisu bili svjesni njihove tržišne vrijednosti. U narodu su ih nazivali i „krumpirima koji smrde”, a nerijetko su ih pronalazile svinje.
Barbara Hütterott u njima je vidjela priliku za razvoj novog gospodarskog posla.
Kao direktorica tvrtke bavila se promocijom tartufa, oglašavala ih u novinama i časopisima, predstavljala na sajmovima te ih dostavljala hotelima, restoranima i pojedincima.
U Istru je dovodila iskusne tartufare iz Ferrare, Bologne i Ravenne kako bi pomogli u razvoju organiziranog pronalaženja tartufa. Posebnu važnost pridavala je dresiranim psima, kojima je čak ugovarala police životnog osiguranja.
Zalagала se i za zaštitu prirodnih staništa tartufa, a nadležnim institucijama u Rimu predlagala je njihovu promociju i očuvanje.
Tvrtka je 1937. godine izgubila koncesiju za Motovunsku šumu.
Nasljednica obitelji koja je imala velike planove za Rovinj
Barbara Hütterott, punim imenom Carla Ida Barbara Elizabeth Hütterott, rođena je 1897. godine u Trstu.
Bila je kći baruna Johana Georga Hütterotta, imućnog poduzetnika koji je krajem 19. stoljeća kupio nekoliko otoka u rovinjskom arhipelagu te brojne zemljišne posjede na obali.
Među njegovim nekretninama bili su otoci Sveti Andrija, Maškin, Šturag i Sveti Ivan na Pučini, kao i zemljišta na području Montaura, Monte Mulina, Monvija, Lone, Punta Correntea i Škarabe.
Barun je imao ambiciozan plan razvoja turističkog kompleksa Cap Aureo, o kojem je 1908. godine objavio i posebnu brošuru. Projekt nije uspio ostvariti jer je 1910. godine preminuo u Beču.
Barbara se 1927. preselila na otok Sveti Andrija, poznat kao Crveni otok, a tijekom tridesetih godina preuzela je upravljanje obiteljskim poslovima.
Osim tartufarstva, bavila se poljoprivredom, uzgojem stoke i upravljanjem obiteljskom imovinom.
Godine 1932. odlikovana je Srebrnom medaljom za građanske zasluge nakon što je spasila radnika ozlijeđenog u nesreći u kamenolomu Montauro. Godinu poslije osnovala je jedriličarsku udrugu Vela Arupino.
Nestanak Barbare i njezine majke nakon završetka rata
Sudbina Barbare Hütterott i njezine majke Marie jedno je od najmračnijih poglavlja obiteljske povijesti.
Nakon 30. svibnja 1945. godine gubi im se svaki trag, a rješenjem od 1. lipnja iste godine konfiscirana je imovina obitelji Hütterott kao imovina narodnog neprijatelja.
Prema kasnijim svjedočenjima, majka i kći bile su uhićene i ubijene, no okolnosti njihove smrti nisu do kraja razjašnjene.
Njihovom sudbinom bavio se i književnik Dragan Velikić u romanu Islednik, za koji je 2015. godine dobio NIN-ovu nagradu.
Velikić u romanu donosi priču prema kojoj su Barbara i Marie ubijene bez suđenja, a njihova tijela bačena u more kod hridi Banjole. Riječ je o književnom prikazu koji se oslanja na svjedočenja, a ne o sudski utvrđenom opisu događaja.
Nakon konfiskacije imovine stanje obiteljskog dvorca na Crvenom otoku dokumentirali su Branko Fučić i Aleksandar Tuhtan.
U njihovu izvješću opisana je opustošena unutrašnjost dvorca, s razbacanim osobnim predmetima, dokumentima, knjigama i fotografijama.
Istarski tartufi kasnije osvojili svijet
Desetljećima nakon prvih organiziranih pokušaja otkupa i izvoza, istarski tartufi postali su međunarodno prepoznatljiva delicija.
Jedan od najpoznatijih trenutaka njihove povijesti dogodio se u studenome 1999. godine, kada je tartufar Giancarlo Zigante u dolini Mirne pronašao bijeli tartuf težak 1,31 kilogram.
Taj je primjerak ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao tada najteži pronađeni tartuf na svijetu.
Rekord je nadmašen 2014. godine, kada je u središnjoj Italiji pronađen tartuf težak 1,786 kilograma.
Priča o Barbari Hütterott podsjeća da je iza današnje prepoznatljivosti istarskih tartufa i manje poznata poduzetnička povijest, obilježena pionirskim ulaganjima, međunarodnim poslovnim vezama i tragičnom sudbinom žene koja je među prvima prepoznala gospodarski potencijal te istarske delicije
Robert Buršić
#Rovinj #IstraTerraMagica #BarbaraHütterott #IstarskiTartufi #CrveniOtok #Livade #MotovunskaŠuma #PovijestIstre #IstarskaBaština
