in

Raša i Labin: Suživot rijeke i rudarske ostavštine

Foto HelloIstria

Donosimo još jednu lijepu priču, ujedno i prijedlog za izlet po Istri, s bloga HelloIstria.com.

Stvarno jako volim rijeku Raša. Znate ona lijepa jutra kada se vozite cestom od Pule prema Labinu pa kada dođete do Mosta Raša i kada se sumaglica diže iznad vode i trstike. Te razne nijanse zelene, plave, sive, smeđe i žute odjednom se spoje u nekoj divnoj divljoj igri koja vas prati nekoliko kilometara. Koliko sam samo puta jednostavno poželjela izaći iz auta i proštetati baš u tom trenu uz tu istarsku rijeku, simbol Labinštine, a na kraju krajeva i simbol rudarske ostavštine ovog nekad industrijskog kraja.

Zašto su rijeka i rudnik u istoj priči? Pa zbog Raše, istoimenog najmlađeg istarskog gradića koji je planski nastao za vrijeme talijanske vladavine Istrom tridesetih godina prošlog stoljeća. I to zbog rudara zbog kojih je grad i sagrađen. Tada je bio pravi arhitektonski dragulj, primjer planske gradnje. Danas Raši, niti stotinu godina nakon njenog nastanka,  itekako nedostaje tog nekadašnjeg sjaja jer je u međuvremenu originalna arhitektura nagrđena, nadograđena, izvitoperena, propala. Klasična priča. Šteta. No, svejedno svi oni koji tragaju za ostacima industrijske tradicije i prošlosti Istre i ovog kraja, Raša je mjesto koje se mora posjetiti. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog kurioziteta.

Neobičnih 38 kilometara

Mi smo ga posjetile naravno na dva kotača. Ruta je kretala od Mosta Raše prema Štalijama, a potom u smjeru Raše i Krapna. Tu smo se digle planinarskom stazom do Labina, a onda skrenule prema Štrmcu. Od Štrmca smo se vratile na Dubrovu, pa se onda preko Vineža spustile u smjeru sela Snašići i Barbići pa ponovno došle strminom do Raše. Zanimljivih i posve neobičnih 38 kilometara s puno različitih motiva, priča i doživljaja. No ono što se protkalo kroz čitavu ovu rutu su rudnici, rudari, divna i neobična priroda te mala šarmantna sela daleko od svega.

Nedaleko Štalija

Dosta prohladno jutro nije nam pružilo puno boja na početku naše rute koja je vodila asfaltom do Štalija gdje smo skrenule na nasip uz samo brdo. Ne vozimo se uz rijeku koja je s pritocima Posterskog, Tupaljskog i Krapanskog potoka dugačka 50 kilometara. Ona je u kasno prapovijesno i u rimsko doba bila važna etnička i politička granica između Histra i Liburna te se u povijesnim izvorima nazivala Arsia. Vozimo se uz kanale, budući da je dolina meliorirana već 30-tih godina kako bi prehranila rudare iz Krapna, a kasnije i Raše.

Domaće svinje i jarac

Na svakom metru otvaraju nam se totalno drugačiji vidici na čitavu dolinu koju inače promatram iz auta s ceste koja prolazi drugom stranom. Iz ove perspektive promet je tako daleko. Gotovo nečujan. Nema nikoga ovdje. Ni šetača, ni biciklista, ni poljoprivrednika iako površina za obrađivanje ne nedostaje kao ni kanala za navodnjavanje. Koja je ipak tuga vidjeti tu plodnu dolinu, koja ima sve preduvjete za razvoj poljoprivrede, ovako zapuštenu. Nije da u Istri ima bezbroj površina koje imaju ovakvu mogućnost navodnjavanja. Očito to nije dovoljno.  U tim mislima približavamo se gradiću Raša. Do njega prolazimo kroz nekoliko manjih obiteljskih imanja sa stokom. Tu je i stari napušteni kompleks termoelektrane koji djeluju ovog jutra kao da je proizašao iz nekog filma strave i užasa. Nekad centralo mjesto energetskog napajanja Raše služi kao štala obitelji s obližnjeg imanja.

No, stravično ne djeluje domaćim svinjama, kozlićima, kozama i jednom jarcu koje srećemo uz nasip. Oni sasvim opušteno prate tri biciklistice koje kao da su zalutale na ovaj nasip. Kao da im je to baš svakodnevna pojava. Stajemo i fotkamo ovu zanimljivu ekipicu. Čudimo se jedni drugima ovog divnog zimskog jutra kada se već počinju osjećati prvi mirisi proljeća. Ma ga te životinje uživaju na svojoj slobodi. Pravi je to “free range” na raški način.

Nastavljamo dalje puteljkom uz poprilično zapuštene i, nažalost, smećem ispunjene kanale. Direktno dolazimo u rudarsko mjesto koje je nastalo u kotlini uz rijeku sada već dosta davne 1937. godine. Zbog toga je i nazvano najmlađim gradom u Istri. Podsjetimo, Raša je izgrađena isključivo zbog potreba smještaja rudara i rudnika koji su bili jako bitni tadašnjoj fašističkoj talijanskoj vlasti. Gradnju je naručila tvrtka »Arsa Società Anonima Carbonifera«, vlasnica rudnika Raša, Podlabin, Strmac, Pićan, Vremski Britof (Timav)
i Sičovlje.

Liburnia umjesto Raše

Nastala je kao dio Mussolinijevog programa “citta di fondazione” koji je uključivao gradnju 12 novih gradova za radnike na području tadašnje Italije. Zanimljivo je da je bilo potrebno samo 547 dana da Raša bude dovršena, a inaugurirana je  4. studenog 1937. u nazočnosti vladinog izaslanika Horsta Venturija i kraljeva izaslanika vojvode od Spoleta te brojnih visokih državnih dužnosnika. Taman pred Drugi svjetski rat. Najprije se trebala zvati Liburnia, ali je prevagnuo naziv po rijeci uz koju je sagrađena. Zanimljiv je i povijesni podatak da Mussolini nije bio oduševljen činjenicom što je njegov novi grad sagrađen u kotlini gdje do izražaja ne dolazi njegova monumentalnost. A fašistička se ideologija i u arhitekturi trebala odražavati veličanstvenost.

Glavni trg u Raši

Cijeli članak pročitajte klikom na sljedeći link https://www.helloistria.com/mjesta/rasa-i-labin-suzivot-rijeke-i-rudarske-ostavstine/

POREČ: Cesta LaCop – Parens zatvara se za sav promet

Istra u nedjelju – Tek jedan novi slučaj, nažalost jedna osoba preminula