S bloga HelloIstria donosimo još jednu reportažu, još jednu zanimljivu biciklističku rutu: smjer Cerovlje – Hum, i to slijedeći stazu 502 u smjeru Boruta.
“Spuštamo se prema tom mjestu po asfaltu, gledamo ispred nas predivnu Učku i vičemo kako nam je zima. “Smrzli su mi se prsti”, viče jedna. Druga kaže da ne osjeća noge, treća oblači još jedan šuškavac.
Željeznička stanica Hum
Tješimo se da ćemo se brzo ugrijati, samo neka više krenu uzbrdice. I naravno da je bilo tako. Uzbrdica u ovim dijelu Istre uistinu ne nedostaje, tako da je prošlo malo vremena od kada smo navlačile robu na sebe, do trenutka kada smo doslovce zakuhale, zagrijale noge, ali i srce.
Predivna staza vodi nas brežuljkastim krajem u okolici Cerovlja pa sve do podvožnjaka ispod vijadukta Istarskog ipsilona kuda stižemo na željezničku stanicu Hum u Istri. Cijelim nas putem uz niske šumarke hrasta i pinija prate vidici na mala mjesta u tom kraju. Gledamo koliko još moramo probiciklirati da bismo ih dosegle, ali znamo da hoćemo. I tamo namjeravamo sigurno kušati bisku, rakiju po kojoj je najmanji gradić na svijetu nadelako poznat. Hum, stižemo.
Kratko stajemo na željezničkoj stanici na pruzi Lupoglav-Pula. Ne zato da bismo dočekale vlak, koji ovim krajem prolazi jako rijetko pa je svjevrsna atrakcija, nego da bismo malo predahnule prije novih brežuljaka. Istodobno fotografiramo čaroban krajolik. Lijep je i kada nema zelenila. S jedne strane Učka i dolina podno nje, s druge blagi brežuljci u smjeru Buzeštine. A svakome preporučam, ako već ne voli biciklu, da dođe ovdje u šetnju. Tu se polako prešaltavano na stazu 506 koja nas uzbrdicama i nizbrdicama vodi u smjeru Hum.
Najmanji grad na svijetu
Zanimljivo je bilo tih nekoliko kilometara proći na bicikli jer ne samo da vas očekuju jako lijepi vidici koji s ove uske ceste pružaju na najmanji grad na svijetu, nego jer se stalno izmjenjuju kratke uzbrdice i nizbrdice koje su uistinu pravi užitak za sve one koji vole biciklirati. Putem nailazimo i na stare crkvice – zaštitni znak Istre. Cesta je pitoreskna. Uska, s malo automobila, okružena šumicom, a na dijelovima je krcata borovim iglicama.
A onda strminom do Huma. Nije problem ni to jer kao i uvijek kada dođem u to mjesto, obuzme me oduševljenje. Jednostavno je Hum sretna lokacija. Valjda zato jer smo na vrhu. Tko će ga znati. Kroz dvostruka ulazna vrata iz 12. stoljeća ulazimo u gradić, ako se mjesto s nekoliko kamenih kuća i crkvom tako može zvati. Prolazimo kroz nadsvođeni kameni ulaz s pločama na glagoljici. Srce ti pomalo zaigra. A onda se pred nama pružio stari trg.
Sve je tu na tom malom prostoru – i gradska loža, kuće za vlastelu i mještane te župna crkva s rezidencijom za župnika. Obilazak završava jako brzo jer je ipak ovo najmanji grad na svijetu, a onda se lagano upućujemo do kamene klupice pored male kušaone lokalnih proizvoda. Vrijeme je za marendu. No, vrag nam ne da mira. Moramo ući i pogledati što se nudi.
Domaća biska
Opće je poznato u Istri da je Hum centar rakija i da se ovdje svakog listopada održava smotra istarskih rakija. Ovdje ih ima jako puno tko želi kušati i kupiti. Bacamo oko, ali ne želimo ništa popiti, bar ne dok nas ljubazna prodavačica ne ponudi. Kako smo u Humu, odlučile smo se za degustaciju biske.
Slapovi i mlinovi
Kada je nizbrdica u pitanju, samo se treba prepustiti, ćakule su za ravnu stazu. Čujemo vodu, što znači da smo stigle u Kotle. Što reći o ovom malom kamenom napuštenom selu koje je postalo izletnička oaza zbog vodopada i napuštenih mlinova? Uvijek te iznenadi – bilo ljeto, zima ili proljeće. Voda teče bez obzira na sve, podsjeća te na protok vremena.
Kotli su navodno dobili ime po kamenom koritu koje je izdubila voda. Selo i okolni prostor 1994. godine dobili su status spomeničke baštine. Dakle, to je zaštićena ruralna sredina sa sačuvanim kortama i baladurima te mlinom na vodu smještena u dolini Rečine čije vode dalje teku prema Mirni. Tu su nekad živjeli razni obrtnici, a mjesto je napušteno nakon 2. svjetskog rata. Život se polako vraća u ovo mjesto kroz mali restoran ponad slapova, a polako se obnavljaju stare kuće. No, daleko je to od onoga što su Kotli nekada bili.
Ne zaustavljamo se puno, osim za fotografije da nas ne uhvati zima. A i nismo svjesne baš što je pred nama. Jer karta govori jedno, a iskustvo drugo. Čeka nas teška uzbrdica gdje prešaltavamo brzine na jedinicu. I onda svaka u svojim mislima polako idemo korak po korak, ali na bicikli, do vrha. Treba ustrajati i vidjeti koliko možemo izdržati. To su mali izazovi koji svaku rutu čine zanimljivom, a po njima je se kasnije i sjećamo.
Dragućka vala
Stižemo na novi vrh i u selo Krušvari, a tada se pogled širi na drugu stranu – prema Draguću. Tamo moramo doći da bi se nakon toga vratile do Cerovlja. Lagana se maglica diže iz Dragućke vale, okolo su maslinici, čeka nas lijepi široki makadamski put. Obećavajuće.
Cijeli reportažu pročitajte na https://www.helloistria.com/
