Prenosimo još jednu lijepu priču s bloga HelloIstria koja će vas možda inspirirati da krenete na izlet, u istraživanje zaleđa Poreštine na dva kotača, ovog puta na području Vižinade i Višnjana.
Već neko vrijeme me turistički i biciklistički vodič Bojan Horvat poziva da dođem na Poreštinu. Ovaj strastveni biciklisti koji voli isključivo seoske puteljke van asfalta želi mi ispričati jednu drugačiju priču o ovom dijelu Istre. Usto Bojan je i povjesničar i povjesničar umjetnosti kojega iznimno zanima sve uz lokalnu povijest i naše nasljeđe. Baš zato smo ja Korina i Snježana odlučile iskoristiti jedan vikend kako bismo čule nešto novo o Poreštini. Naše destinacije su bile okolica Višnjana, Vižinada, Kaštelir i Nova Vas. Nismo slijedili niti jednu konkretnu stazu cijelim putem, već smo kombinirali one po želji našeg vodiča uključujući Parenzanu.
S Bojanom smo se srele pored župne crkve u Novoj Vasi. Jutro je malo hladno, ali brzo smo se ugrijale nakon skidanja tri bicikle s krova auta, ali i uz Bojanovu priču koji je ozbiljno shvatio svoj zadatak. To znači da je vođenje počelo odmah na startu. Bojanu je to zagrijavanje dobro došlo.
Zaštitnik od kuge
Tim više što je u godinu dana zbog korona krize imao malo grupa, pa mu je ovo malo vođenje bilo slađe. I uhodavanje prije nove sezone. Ispričao nam je kako je Nova Vas zapravo nastala u 16. stoljeću, te da je osnovana i naseljena kao i moga druga mjesta u Istri, i to doba nakon pustošenja ovog područja zbog ratova i bolesti. Mletačka vlast naselila ju je izbjeglicama iz Dalmacije koji su bježali od Turaka. Ovo je mjesto, koje se u talijanskoj inačici zove Villanova, posvetilo svoju župnu crkvu svetom Roku, zaštitniku od kuge.
Inače su u Istri, a vjerujem i drugdje crkve s njegovim imenom bile sagrađene na rubu mjesta kako bi se mjesto zaštitilo od dolaske kuge, odnosno žene u bijelom. Ova je podignuta tek u 19. stoljeću, točnije 1853. godine na mjestu prijašnje iz 16. stoljeća koja je bila posvećena Svetom Antunu opatu. Pitam se koji će biti svetac koji će nas štititi od korone i hoće li biti njemu zavjetovana koja crkva. Najvjerojatnije neće, ali je zanimljivo razmišljati o tom kako su se nekada ljudi, kada su se susreli s pogubnim pošastima i bolestima, branili od svega. Nisu ni imali druge mogućnosti. I ostavili su svima nama nešto u nasljeđe. Svoj zavjet.
Usred vinograda
Bojan nam objašnjava da ćemo nakon Nove Vasi prijeći Parenzanu pa preko brojnih maslinika i vinograda krenuti putem Markovca. Veli da od tamo puca fantastičan pogled na cijelu Poreštinu i more. Nažalost, nismo potrefile lijepo čisto vrijeme da to i doživimo. Zato ćemo se morati vratiti kada vidici budu bolji.
Mjesto vidimo u daljini dok raznim putevima obilazimo brojne vinograde. Nešto od vinarskog giganta Agrolagune, nešto malih vinara kojih na ovom vinorodnom području ne nedostaje. Vinogradi se izmjenjuju s maslinicima, ali i šumama. Ti su prelasci nekad i dramatični. Čini vam se da je vinograd podignut usred šume. Polja gotovo nema. I livada je manje. I taman dok o tome pričamo skrećemo s jednog manjeg izoranog polja u šumu i naglo stajemo. Bojan nam pokazuje jedan zarasli lokalitet gdje je nekad davno bio samostan svetog Mihovila pod Zemljom.
Samostan je sagrađen davno – u 9. stoljeću, a dao ga je sagraditi zemljoposjednik Telmone ili Selmone. Vodič nas upućuje da je dobio dodatak naziva “pod zemljom” jer je crkva imala svetište koje je bilo ukopano pod zemljom. Intrigantno je da je samostan zapravo usred ničega, a nastao je na ostacima antičke vile. Nedaleko je čak otkriveno antičko groblje. U njemu su djelovali benediktinci glagoljaši.
Sveti Mihovil pod Zemljom
Samostan odavno ne djeluje – od 1529. godine. Dio svetišta iz samostana kasnije je preseljen u obližnju crkvu Sv. Ivana Krstitelja, a kamenje su odvukli stanovnici okolnih mjesta. Bilo je daleko od očiju javnosti. Zato danas od ostataka te građevine gotovo nema ničega. A i ovo što postoji obraslo je u bršljan i draču. Nakon kratke stanke nastavljamo prema Markovcu.
Nakratko se priključujemo opet na Parenzanu koja iz Vižinade vodi prema Poreču. Lijep je to put i dio koji još nisam prošla, a imala sam u planu. Zato me veseli da ćemo danas na povratku iz Vižinade većinu rute do Nove Vasi napraviti baš po toj nekadašnjoj uskotračnoj pruzi. Bojan mi kaže da možda taj dio Parenzane nije uzbudljiv kao onaj od Grožnjana do Vižinade, ali znatiželja je ipak jača od svega. A i želim prijeći cijelu njenu trasu. Put kojim idemo većinom je ravan, nešto manja je uzbrdica na Markovac, odnosno Sveti Marko na čijem vrhu je crkva svete Agate.
Malo je to selo tek kilometar zračne linije udaljeno od Višnjana, a poznato je po brojnim vinarima. Nedavno je malvazija Denisa Bernobića proglašena šampionom Vinistre. Bilo je to za Denisa veliko iznenađenje jer se prvi put prijavio na ovu vinsku izložbu, i to na nagovor svoje enologinje Katarine Primorac. I odmah je pogodio. On i njegova vrijedna obitelj proizvode oko 20 tisuća litara malvazije, terana i borgonje na četiri hektara vinograda. A nakon ove nagrade ništa više neće biti isto. Bernobići će se ozbiljno posvetiti svojoj maloj obiteljskoj vinariji.
Cijeli članak pročitajte na https://www.helloistria.com/aktivni-odmor/visnjan-i-vizinada-staza-intrigantne-povijesti-20-stoljeca/
