Dokumentarnim filmom „Sine moj“, prikazanim u petak navečer u kinu Pučkog otvorenog učilišta Poreč, otac Dario Pulin iz Starog Červara ispričao je svoju bolnu priču. Malodobnog sina majka je odvela u Srbiju, pa on već više od 2 godine iz Poreča putuje 1.600 kilometara do Subotice da bi barem jednom u 2 mjeseca, u hladnoj sobi Centra za socijalni rad, na 2 sata vidio sina. Zbog toga je prošle godine svoju priču podijelio i s medijima, nakon čega je zbog sustava koji mu nije nimalo pomogao i javno prosvjedovao.
Osim njegovog filma, bila je to i prigoda za javnu tribinu pod nazivom „Otuđenje i manipulacija djecom“ na kojoj su govorili stručnjaci, budući da sličnih priča u Hrvatskoj ima mnogo.
No, vratimo se još jednom na Darija Pulina koji je sa svojim sugrađanima želio podijeliti tešku situaciju u kojoj se nalazi, te pritom dati podršku i drugim roditeljima koji se možda suočavaju s nečim sličnim. Filmom je ogolio svu njegovu bol, tugu, razočaranje, nadu i ljubav prema sinu.
Majka djeteta se na hrvatskom sudu obvezala da dijete neće odvoditi. Nakon što je to ipak učinila, Pulin je podnio kaznenu prijavu za odvođenje djeteta, no ona je odbačena. Ima pravomoćno rješenje hrvatskog suda o viđanju djeteta jednom mjesečno na dva sata u Slavonskom Brodu, u koji je odlazio sedam mjeseci za redom, no majka dijete tamo nikad nije dovela. Srbijanski sud mu je dosudio viđanje od dva sata jednom mjesečno u Srbiji, i to u Centru za socijalnu skrb, pod nadzorom.
Nakon filma na tribini je govorila Melita Požgaj, tajnica Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo koja je spomenula važnost ravnopravnog roditeljstva. Udruga ima gotovo 500 članova i premda ima sjedište u Zagrebu, među njima je jako mnogo roditelja iz Istre i Rijeke.
Dario nije jedini otac iz Udruge za ravnopravno roditeljstvo s teškom pričom – mnogo ih je koji ne mogu biti, ili ne mogu biti dovoljno sa svojom djecom jer su ih majke odvele daleko i sprečavaju viđanje. Iako očevi imaju pravo na ravnopravno roditeljstvo, sustav im u tome nimalo ne pomaže, čak i odmaže.
-Nakon rastave djeca trebaju imati mamu i tatu, jer tate žele brinuti za svoju djecu. Kad prekidamo biti partneri, ne prekidamo biti roditelji. Nažalost, sve je više razvoda i sve više djece u kompliciranim odnosima. Oko 1.500 djece godišnje zakinuto je za vrijeme s jednim roditeljem. Dijete tad ne gubi samo jednog roditelja, nego i cijelu njegovu obitelj, kazala je Požgaj.
Dodala je da je samo 4 posto djece u Hrvatskoj nakon rastave pod zajedničkom skrbi majke i oca. Onaj koji ima dijete, nažalost, ima i moć i mogućnost manipulacije, zaključila je.
Psiholog Bojan Klapčić rekao je da je otuđenje zapravo psihičko nasilje nad djecom. Otac nema mogućnost ostvarivanja bliskih kontakata s djetetom, čime dijete gubi vještine i znanja, ali i normalan emocionalni razvoj.
–U ovom filmu Darija Pulina najdramatičnija nota je zapravo da su državne institucije zakazale. Svaki dan smo svjedoci vrlo tragičnih situacija za djecu zbog postupanja roditelja. Struka ima rješenja, ali institucije ih ne koriste. Stoga jedino što preostaje je BORBA – MI SE ZA SVOJU DJECU MORAMO BORITI, zaključio je Klapčić, pohvalivši Pulina za ogromnu hrabrost.
Križo Katinić, psiholog i psihoterapeut, također se osvrnuo na odrastanje djece razdvojenih roditelja.
Struka se bavi posljedicama, umjesto s procesima koji dovode do određenih ponašanja. Filmom „Sine moj“ prikazan je očaj, nemoć, ljudska nesreća ali i neuništiva energija da se ta borba za dijete nastavi, kazao je Katinić i poželio Pulinu da čuva svoje zdravlje kako bi se mogao i dalje boriti za sina.
Naveo je da su danas međuljudski odnosi u krizi, da gradimo površne i nestalne partnerske odnose.
–Porečki brakovi traju jako malo, a iza toga ostaju mala djeca. Nekad su djeca spašavala brakove, ali to je povijest. Nažalost, nakon razvoda nastane borba za naklonost djece i prepucavanja bivših partnera. Prijateljskih razlaza ima jako malo, a djeca stradaju uvijek i rastu u kompleksnim uvjetima. Što se institucija tiče koje bi o tome morale voditi brigu, bojim se da je tu bitka izgubljena, pesimističan je bio ovaj psihoterapeut.
Tekst i foto Tanja Kocijančić
